Umesto zaključka: ćutanje kao zalog tolerancije i suživota

Prijepolje se danas, kao i mnogi drugi gradovi u Srbiji, ne posmatra kao grad koji je u prošlosti bio poprište mnogih međuetničkih sukoba, čiji su stanovnici/e ubijani/e, proterivani/e, zlostavljani/e samo zbog svoje etničke pripadnosti. Traume koje su preživljene su ostale, ali se o njima ne govori – kao da je reč o svojevrsnoj predostrožnosti da se temama iz prošlosti ne naruši teško uspostavljena tišina o onome što se dogodilo. Iako se ovaj mehanizam prepoznaje i od strane nekih naših sagovornika/ca – posebno onih mlađe generacije – ne postoji među njima volja da naprave neki drugačiji iskorak ka temama iz prošlosti, posebno iz perioda 1990-ih.  

No, tu tišinu narušavaju spomenici kojima Prijepolje obiluje. Na žalost, većina spomenika koji su podignuti tokom 2000-ih potvrđuju tezu da zvanične politike sećanja i memorijalizacije o ratovima 1990-ih govori isključivo iz pozicije srpske žrtve. Spomenik podignut ubijenima u Štrpcima, u čemu je učestvovala i lokalna vlast, može se smatrati odstupanjem od ovog trenda, ali ni taj spomenik nije podignut svim ubijenim žrtvama, upravo iz straha od mogućeg pripisivanja odgovornosti za ovaj zločin lokalnim vlastima. Takođe, ovaj spomenik (ali ni drugi spomenici podignuti 2000-ih) ne služi integraciji zajednice, već godišnjem podsećanju porodica ubijenih da su i dalje sami sa svojom traumom.  

Istovremeno, spomenici koji su podignuti nakon Drugog svetskog rata i čija je svrha bila upravo spajanje sukobljenih strana, izloženi su devastaciji i eventualnoj (neizbežnoj?) privatizaciji – memorijalni centar „Boško Buha“ je takav primer. I ovo se može posmatrati kao deo jednog drugog trenda, neoliberalizacije Srbije (vid. Pešić, Backović i Mirkov, 2018.), prema kome bi ruka slobodnog tržišta trebalo da otpetlja sve bolne čvorove prošlosti.  

Ipak, zagovornicima/ama ovih vrednosti bilo bi korisno da se još jednom osvrnu na sudbinu Prijepolja, ali i SFRJ, koji su iz stanja ekonomske sigurnosti i blagostanja, koje opstaje čak i u sećanju onih koji su u njemu kratko živeli, gurnuti pod točkove voza 671.