Javno sećanje: Murali i borbe oko njih

S obzirom na simboličku važnost koju u zvaničnoj kulturi sećanja u Kraljevu ima rat na Kosovu, ne čudi podatak da je jedna od najvažnijih (i najnovijih) manifestacija javnog sećanja posvećena bici na Košarama, svakako najvažnijem mestu sećanja vezanom za rat na Kosovu čiji se mit brižljivo kultiviše, neguje i promoviše na svim nivoima – od državnog do lokalnog. Gotovo da nema mesta u Srbiji u kome nije vidljiva neka manifestacija javnog sećanja na ovaj događaj, a jedna od najpopularnijih su svakako murali, grafiti i drugi slični vidovi javne, ulične umetnosti. Međutim, dok grafiti mogu biti, i najčešće jesu, delo „entuzijastičnih“ pojedinaca/ki ili manjih organizovanih grupa (kao što su, recimo, navijačke grupe ili njihove frakcije čiju ulogu u javnom, takozvanom patriotskom sećanju tek treba pomnije istražiti), murali ipak podrazumevaju koordinisaniju i organizovaniju (političku) delatnost, iza koje obično stoje malo formalnije organizovane grupe koje su u nekoj vrsti dijaloga s lokalnom zajednicom u kojoj se određeni mural plasira.

U slučaju murala posvećenog Košarama u Kraljevu radi se o rezultatu inicijative koju su podneli članovi „Udruženja ratnih vojnih invalida grada Kraljeva“, koje je svakako najpoznatije i najaktivnije veteransko udruženje u Kraljevu. Mural „Heroji sa Košara“ oslikan je na spoljnom zidu kraljevačkog atletskog stadiona, a sastoji se od likova četvorice boraca s Košara iz Kraljeva i okoline, grba 125. motorizovane brigade u čijem su se sastavu oni borili, kao i scena koje predstavljaju samu bitku. Od četvorice prikazanih boraca, trojica su živote izgubila tokom bitke (Milosav Jošović, Srđan Košanin, Ninoslav Vojvodić), dok je četvrti član, Nedžad Bilalović, iz porodice poznatih i omiljenih kraljevačkih poslastičara, tragično okončao svoj život tokom 2020, pre nego što je mural bio oslikan. Autor murala je kraljevački slikar Miodrag Mikan Kojić, a sam mural je dugačak 20 i visok 3,5 metara.

Mural je svečano otkriven 15. septembra 2020, a samo nekoliko sati pre ceremonije otvaranja kojoj su prisustvovali: kraljevački gradonačelnik Predrag Terzić, pukovnik Ljubinko Đurković, predsednik Udruženja ratnih vojnih invalida (URV) Vojislav Vukašinović, članovi/ce porodica stradalih i drugi građani/ke, mural je oskrnavljen crvenom farbom. Ovaj čin izazvao je veliko nezadovoljstvo i gnev prvenstveno inicijatora za njegovo oslikavanje. Predstavnik ratnih vojnih invalida tom prilikom je izjavio da je „mrtvu braću sa Košara neko ponovo ubio“ (M.M.D. 2020, link). Emotivno su i burno reagovali i članovi/ce porodica poginulih. I mada počinioci/teljke ovog dela nikada nisu otkriveni zanimljivo je da se gradom, netom posle incidenta proneo glas, bez ikakvih dokaza za takve tvrdnje, da su za ovo skrnavljenje krivi predstavnici/e lokalne političke organizacije „Lokalni front“.

Radi se o jednoj od retkih organizovanih političkih grupa u Kraljevu koja je javno pokušala da pokrene dijalog o dešavanjima iz devedesetih, te da ponudi drugačija viđenja međunacionalnih tenzija i netrpeljivosti. Pomenuta organizacija je, 2017, najavila prikazivanje filma „Albanke su naše sestre“, a potom je prikazivanje filma ipak otkazano zbog burnih reakcija desničarskih i nacionalističkih grupa, kao i iz Udruženja RVI. U stvaranju atmosfere linča prednjačile su organizacije „Dveri“ i „Starosedeoci“ koji su u svom saopštenju tvrdili da „u samom naslovu filma se da zaključiti da je reč o proglašavanju srpske vojske i policije okupatorom u svojoj zemlji a promoviše se izdajništvo i dezerterstvo, kao i albanski separatizam i terorizam“ (Dugalić 2017, link). Za Udruženje RVI pokušaj prikazivanja filma okarakterisan je „kao jedna velika provokacija“ (RTV Kraljevo 2017, link).

Članovi/ce „Lokalnog fronta“ su, pak, u svom saopštenju izjavili: „U Kraljevu se digla haranga povodom najave prikazivanja filma pod naslovom ’Albanke su naše sestre’. Izgleda da je upravo naslov filma doprineo radikalnoj retorici punoj netrpeljivosti, a da se o njegovom sadržaju ništa ne zna. Najbolje je pogledati ga pre nego što se upute salve neopravdanih komentara. Film se bavi sudbinama običnih ljudi, kako Srba tako i Albanaca, čija su stradanja u njemu izložena. Protagonisti filma su rezervisti iz Kraljeva, Leskovca i Kruševca, kao i antiratni aktivisti iz Beograda i Prištine. Film ne promoviše službenu politiku niti srpske niti albanske strane, čiji su nosioci bili upravo oni koji su ljude ostavili bez članova porodice, kuća i mirnog života…” (Dugalić 2017, link)

Slučaj jednog drugog kraljevačkog murala, novijeg i s malo drugačijom tematikom, pokazuje ipak da u ovom gradu, uprkos snažnim pritiscima i otporima, postoji energija i zainteresovanost aktivista/kinja za bavljenje različitim aspektima kulture sećanja, uključujući i podsećanje na njenu rodnu dimenziju koja je, posebno u kontekstu sećanja na devedesete, bila dosta skrajnuta i planski obesmišljena problematičnim rodnim ulogama u herojsko-žrtvenom narativu (muškarci da brane, žene da rađaju heroje). Radi se o muralu posvećenom sećanju na 29 žena streljanih tokom kraljevačkog oktobra u čiju čast je oslikan mural sa umetnički obrađenim likovima i imenima nekoliko njih. Mural je nastao kao plod inicijative grupe okupljene oko Alternativnog kulturnog centra „Heroj Maričić“, a autorke su Bojana Torlak i Jelena Jaćimović (V.T. 2021, link). Ova inicijativa je višestruko zanimljiva – ona skreće pažnju na vrednosti antifašizma i neophodnosti (ponovnog) bavljenja kulturom sećanja vezanom za Drugi svetski rat i period socijalizma, bavi se već pomenutom rodnom dimenzijom bez koje zapravo ni istinski antifašizam nije zamisliv, i u javno sećanje „ubacuje“ narative koji predstavljaju kontratežu sveopštoj i zaglušujućoj buci nacionalističkih, militarističkih i patrijarhalnih glasova.